Let´s talk about Heroin!

Budim se u sobi s bilim lancunima. Osjećam gorčinu u ustima i vrtoglavicu. Prvo što me interesira je pogled na prozor. Nema rešetaka, odma san mirniji. Gledam zavijene ruke. Po ko zna koji put nakon heroina i alkohola isika sam ruke žileton. Ulaskom medicinske sestre u sobu saznajem da ovaj put imam nekih tridesetak šavova. Dižući se iz kreveta uz užasnu bol u glavi tražin u gaćama duvan i možda koji zaboravljeni piz dopa, a kako horsa nikad nije ostalo, zadovoljan san duvanon. Paleći duvan počinjem se sjećati jučerašnjeg dana i one svađe sa staron. Pošto sam izvara sve prijatelje bija san uglavnom sam i bilo je sve teže doći do para za heroin. Kad su mi propale sve kombinacije već san bija prilično nervozan, jer je kriza bila sve jača i bol u kostima neizdrživa. Odlučija san se na zadnju šemu – otić doma tlačit staru. Nakon što san sve iz kuće proda i potrošija brdo para za neuspješna lječenja, još uvik san ima obraza ić para. Nakon uobičajeni uvjeravanja da mi nije za drogu, nego da san dužan pare, počinje svađa. Deremo se po stanu, ja pitan sto kuna, a stara da će me izbacit iz kuće. Vidija san da neće bit ništa od moji kuna. Snimija san materi na vratu zlatni lanac. Tako u dernjavi ja sam doša do vrata. Kad je ona došla da zatvori, ja san uvatija lanac i povuka. Kako nije puka iz prve, drugi put sam ga svon snagom istrgnija i zaletija se niz skale. Nije me bilo briga što to sve radin svojoj materi. Bitno je bilo da ja imam lanac u ruci i da skinen krizu. Nakon šta san proda lanac i dobro se ufura počeja san razmišljat kako se moram popravit i da je ovaj život bez veze. Ali to je uvik tako dok ponovo ne dođe kriza i sve iz početka. Bez prijatelja i bolje sutra najbolje se dobro sredit s još dopa i cuge i zaboravit sve probleme …

Jednog dana su mi prišli neki momci s pričom da su i oni bili kao ja i da mi žele pomoć. Zna san da ne mogu pobić od heroina, ali od policije mogu – poša san s njima u Reto centar. Svaki dan sam gleda te momke i vidija da imaju neku radost, a ja nisam vidija puno razloga za bit turbo radostan. Jedan momak mi je reka da pokušam tražit Boga, da nemam šta izgubit. I tako sam se ja jedno jutro diga i nisam ima pojma kako da tražim Boga pa sam piva onu pismu od Čorbe “Ako te ima pomozi mi Bože, duša mi je tako umorna.” Nekoliko dana kasnije sam zamolija Boga da mi oprosti sve moje grijehe i zbilja sam povjerova u Krista i da je sve šta piše u Bibliji istina. Nakon toga sam se osjeća super. Shvatio sam da je život više.

Marijo Bandić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *