Kao izmaglica…

Prilično davno postojala je dječja molitva: “Ne osuđuj me, dragi Bože, ako sam danas činio nepravdu!

Nevjerojatno je da se još i danas moli na taj način. Pretvorilo se u zamisao koja nije nikome osobno upućena i koja lebdi usred svih drugih misli i izražava veliku ravnodušnost. Otprilike sadržava ovo: “Ako sam danas i činio nepravdu, to se tebe, dragi Bože ne tiče.”

Izgleda da mnogi ljudi misle kako se njihovi grijesi nikoga ne tiču, najmanje Boga. Najčešće ih prikrivaju i sakrivaju, vrlo brižno,da se ne pročuju u širem krugu. Štoviše, kao da vjeruju da je time sve završeno. Ono što je učinjeno krivo, toga više nema, kao plavičasta izmaglica koja izlazi iz dimnjaka i ispušnih cijevi, a onda prividno nestaje.

Ona ne nestaje. Njezini otrovi uništavaju našu atmosferu, a u njoj loše raste trava. Nije drugačije ni s našim prikrivenim ili zaboravljenim grijesima. Oni truju čovjekov unutarnji život i čine ga duhovno, a ponekad i tjelesno, bolesnim.

Nisu badava prepuni kalendari termina kod psihoterapeuta. Pomaže li to? Jedva. Grijehe treba staviti pred Boga. Oni moraju na svjetlo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *