Zé Roberto – meštar o’ baluna

Odrastao sam u sirotinjskoj četvrti Sao Paola. Kad sam imao deset godina, moj otac je napustio obitelj. To je bio veliki šok koji je na nama ostavio duboke tragove. Naša se majka morala sama brinuti za sve nas. U to doba počeo sam krasti. Na početku sam krao tu i tamo, kako bih imao što jesti. Tada je bilo vrlo važno dati petama vjetra kako bih što prije nestao. Brzinu potrebnu za igralište sam stekao još u tom “sprinterskom dobu”.

Moja dva prijatelja iz tog doba kasnije su završili na igli. S njima je povezan i najstrašniji doživljaj u mojem životu: obojica su ustrijeljena u sukobu s policijom.

Budući da smo bili tako siromašni, nakon nekog vremena moja majka nije znala kako dalje i potražila je pomoć. Jednog dana se dogodilo nešto posebno. Moja majka je nakon dugo vremena opet otišla u crkvu da bi našla mir pred Bogom. Kad se vratila kući izgledala je nekako drugačija. Ispričala mi je o svom susretu s Bogom, govorila je o Božjoj ljubavi prema nama i da se mi svi trebamo pouzdati u Isusa. Na žalost, onda to nismo tako shvatili. U Brazilu su svi ljudi jako religiozni, ali kod moje majke je to izgledalo nekako drugačije. Od tog trenutka sam je pažljivo promatrao. Sljedećih dana sam vidio kako je njezina vjera u Isusa stvarno mijenjala njen život. Postala je puno mirnija i opuštenija i izgledalo je da joj vjera daje snagu. Izgledalo je kao da netko pazi na našu obitelj, jer su neke stvari od tada tekle puno bolje za nas.
Do toga trenutka nisam imao nikakve veze s Bogom, ali tada sam počeo jednostavno čitati Bibliju. U njoj sam otkrio da Bog ne želi biti samo naš otac – otac kojeg nisam imao, nego da ima i poseban plan za moj život. Postalo mi je jasno da kod Boga smijem biti dijete i da je uvijek za mene tu kao otac koji me ljubi. On ne želi da mu izgovaram neke gotove rečenice, nego mu mogu ispričati sve što mi je na srcu, kao najboljem prijatelju. U svojoj mladosti uvijek sam bio vrlo zabrinut za majku i mnogo sam razmišljao o našim problemima, ali ipak, što sam više razmišljao o Bogu, bilo mi je lakše pri srcu. Tako sam, dakle, počeo razgovarati s Bogom i to ne samo kad je bilo teško nego i u dobrim vremenima, kako bih mu zahvalio za mnogo lijepoga u životu.


Najvažnije u vjeri je znati da nas Bog ljubi takve kakvi jesmo. To je temelj moje vjere i to mi daje snagu u svim situacijama u životu. Upravo kao profesionalni nogometaš stalno sam pod pritiskom, uvijek ponovo trebam novu snagu za nove utakmice. Moj omiljeni stih u Bibliji (Filipljanima 4,13) govori o jednoj posebnoj snazi: “Sve mogu po Isusu Kristu koji mi daje snagu.” Preko Isusa pronašao sam ispravan odnos s Bogom koji nas ljubi. On je jedini put do Boga, istina i život. Ovaj put i tebi stoji otvoren.

Tvoj Zé Roberto

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *