Tužba protiv Boga

Na kraju vremena čovječanstvo se okuplja pred Božjim prijestoljem. Sada imaju mogućnost reći Bogu kako je nepravedan. Koliko je patnje dopustio? Žena koja je morala pretrpjeti mnogo nepravde u koncentracijskom logoru žali se: ‘To bi trebao biti Bog ljubavi? Kako nam može suditi? Što on zna o našoj patnji? Je li ikada morao patiti?’
 
Isto tako i crnac: ‘Jer sam crn dospio sam na galiju i morao raditi za bijelce. Nisam imao nikakvih prava. Postupali su sa mnom kao sa životinjom.’
 Neka djevojka se tuži na patnju koju je morala trpjeti cijeli život samo zato što je rođena izvan braka. ‘Lako je tebi pričati, Bože! Na nebu si na svome prijestolju i nemaš pojma što mi prolazimo! Želiš nam suditi iako uopće ne znaš što znači biti čovjek, gladovati, žeđati i umrijeti.’


 Tako i slično glase optužbe upućene stvoritelju svijeta. Odjednom je nekome sinula zamisao: ‘Bože, mi ćemo tebi suditi!’ Ljudi formiraju odbor koji zaključuje: prije nego što stekne pravo da nam sudi, Bog mora i sam podnijeti ono što doživljavamo mi ljudi.
Pritom se moraju ispuniti određeni uvjeti. Bog mora proživjeti najgora poniženja s kojima se čovjek može susresti. Mora slušati govorkanja o tome tko mu je zapravo otac. Mora pokušati objasniti ljudima kakav je zapravo Bog i tvrditi za sebe da je Bog. Na koncu mu se treba suditi temeljem lažnih optužbi. Na vlastitoj koži treba iskusiti kako je to biti izdan od prijatelja i napušten. Na sudu treba biti osuđen na smrt i potom okrutno zlostavljan i mučen.

Dok tako žustro razgovaraju i iznose puste optužbe, ljudima sve više dopire do svijesti da se to već odigralo. Isus je došao na ovaj svijet. Rođen je kao Židov od djevice u bijednoj štalici. Tvrdio je da je Bog, no doživio je samo sprdnju. Tijelo mu je na križu brutalno zlostavljano. Ne moramo više tužiti Boga. Presuda je već donesena. Srećom, u našu korist.

‘A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.’ (Izaija 53)

Bog je postao čovjekom i ponio naše patnje. Da bi nas spasio, nije štedio svoga sina. Apostol Pavao, koji je u životu mnogo propatio, ovako to izriče u Novome zavjetu: ‘Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?’
 
Na križu je odgovor na naše patnje. Tu je snaga da se podnese patnja i izdrži. Martin Luther je rekao: ‘Kada ne vidite kraj, svaka je patnja nepodnošljiva.’ Ako nema Boga, kakva onda nada postoji za našu patnju? Biblija daje jedini zadovoljavajući odgovor: ‘I izbrisat će im Bog svaku suzu s očiju; i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti: jer prijašnje je prošlo.’ (Otkrivenje 21,4)

U okviru ove teme zanimljiva su kršćanska groblja Nove Gvineje. Križevi na grobovima na poprečnoj letvici imaju više manjih križeva. Zašto? Kristov križ nosi mnogo malih križeva svakodnevnog života.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *