„Bože, gdje si bio!“

Užasne stvari su postale gotovo rutina. Mjesto radnje za masakr bila je ovaj put jedna škola. Nakon ovog ponovnog masakra u jednoj osnovnoj školi u Sjedinjenim državama mnogi pitaju :
„Bože, gdje si bio!“ Dajemo odgovor…
Kome treba pripisati krivicu?
Kćer istaknutog Amerikanca (Billy Graham-a) upitali su u intervjuu u emisiji „Early Show“ vezano za napade od 11. rujna 2001. sljedeće:
„Kako je Bog mogao dozvoliti da se ovako nešto dogodi?“
Anne Graham dala je odgovor vrijedan da se o njemu razmisli. Rekla je:
„Vjerujem da  je Bog duboko ožalošćen ovime što se dogodilo, kao i svi mi.
 Ali već niz godina slušamo da Bog mora nestati iz naših škola, da Mu nema mjesta u našoj vladi ni u našim životima. A ja vjerujem, budući da je Bog gentleman, da se On tiho i polako povukao.
Kako možemo od Boga očekivati da nas blagoslovi i zaštiti, dok istovremeno od Njega tražimo da nas ostavi na miru?“
Naočigled najnovijih događanja — napada, pucnjava u školama, konkretno zadnje u Connecticutu — pokušajmo svi razmisliti.
„Bože, pusti nas na miru!“
Možda je sve počelo kad se molitva isključila iz škola. Nije se htjelo da se u školama izgovaraju molitve…
… A mi smo rekli OK.
Zatim je netko rekao da u školama ne bi trebalo čitati Bibliju.
Biblija npr. kaže: ne ubij, ne ukradi i ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe…
… A mi smo rekli OK.
Potom je Dr. Benjamin Spock (SAD) rekao da roditelji ne bi smjeli kažnjavati svoju djecu onda kad se ona neprimjereno ponašaju jer će to deformirati njihove malene osobnosti i tako ćemo naštetiti njihovom samopoštovanju. Sin dr. Spocka počinio je uostalom samoubojstvo.
Mislili smo da stručnjak ipak zna o čemu govori.
… I rekli smo OK.
Onda je netko rekao da je bolje da učitelji i ravnatelji ne discipliniraju našu djecu ako se ona loše ponašaju.
Pritom postoji ogromna razlika između discipliniranja, smirivanja, pljuskanja, udaranja rukom, udaranja nogom i ponižavanja.
… I mi smo rekli  OK.
Netko je onda predložio: Naše kćeri smiju pobaciti, ako to hoće, i ne moraju o tome roditeljima ništa reći.
… Rekli smo OK.
Netko je opet rekao: Tiskajmo časopise sa slikama golih žena i nazovimo to zdravim, realističnim divljenjem ljepoti ženskoga tijela.
… I opet smo rekli OK.
A onda  je netko to divljenje proširio za jedan korak i objavio slike gole djece, pa još jedan korak i sve je dospjelo na internet.
Onda se umiješala industrija zabave i rekla: Napravimo show emisije i filmove pune nasilja i nedozvoljenog seksa. To povećava gledanost.
Stvorimo takvu glazbu koja potiče nasilje, drogiranje, ubojsta, samoubojstva i đavolske stvari.
I dajmo djeci da u svojoj sobi imaju svoj televizor tako da mogu gledati što žele.
Rekli smo da je to samo zabava i da nema nikakvih štetnih posljedica. Uostalom nitko to ozbiljno ne shvaća, dakle nema problema.
Rezultat svega: Bog nas je ostavio na“miru“.
I sad se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti, zašto ne mogu praviti razliku između dobrog i lošeg i zašto im je svejedno ubijati druge, svoje školske drugove i same sebe.
Možda to ima veze s ovime: žanjemo ono što smo posijali.
Čudnovato kako ljudi Boga lako protjeraju i onda se čude zašto svijet postaje pakao.
Čudnovato kako olako vjerujemo svemu što novine pišu, ali postavljamo pitanja o onome što Biblija govori.
Tko je onda odgovoran za sve ove nevolje?
Boga se ne može učiniti odgovornim za tragedije. Jedan ministar prometa ne može biti pozvan na odgovornost zbog svih nesreća na cestama. Premda se događaju nevolje, one izvorno nisu bile predviđene za čovječanstvo u Božjem poretku. Istočni (prvi) grijeh je poremetio poredak. Naša trenutna krhkost i povredivost dio je djelovanja istočnog grijeha.
Zato jer Bog ljubi čovjeka, On sam se učinio odgovornim za njegovo otkupljenje. Biblija nam pokazuje izlaz: „Sin se Božji pojavio zato da uništi đavolska djela.“ (1. Ivanova 3,8) Zato jer je Isus Svojom smrću na križu i Svojim uskrsnućem pobijedio Sotonu, svaki može po vjeri u Isusovo djelo otkupljenja biti oslobođen od tame i moći grijeha.