“The Da Vinci code” Istina ili laž?

Knjige Dan Browna su popularne. Vrlo popularne. Njegov američki bestseller “The Da Vinci code” stiže u Europu.

Zašto ovo zanimljivo djelo nije izišlo kao naučno, dokazalo svoju vrijednost i nepristranost, te svojom nepobitnom istinom zauzelo visoko mjesto na pijedestalu znanstvenih otkrića današnjice?
Pisac je taj put izbjegavao jer bi pao na prvom ispitu. To je samo PRIČA i probila se među nas upravo tim putom! Zanimljiva priča čovjeka bujne mašte koji, krojeći ‘činjenice’ kako hoće, prezentira ključ i njihovo rješenje.

Zašto se to dogodilo samo u autorovoj mašti? Evo nekoliko razloga:
U knjizi se radi o raskrinkavanju zavjere katoličke crkve. Ona, navodno, pokušava spriječiti objavljivanje tajnih dokumenata po kojima je Isus Krist bio samo čovjek, uz to oženjen, i danas njegovi potomci žive među nama. To nije ništa novo. Slična se priča može naći u “Sikstinskoj zavjeri” Phillippa Vandenberga ili u filmu “Stigme“. Stalno je crkva ta koja, kako bi osigurala svoj položaj, skriva dokumente koji napadaju njezine temelje, kao npr. nauk o božanstvu i uskrsnuću Isusa Krista.

Priznajmo da su takve priče vrlo napete. One nezainteresiranim poznavateljima kršćanstva pružaju malo tajnovitosti i zavjere. U ljudima bude već odavno zaboravljenu čežnju za nekakvom višom silom, nepobitnom istinom, time i planom za cijeli svijet, na koji politički magnati nemaju utjecaj. Ovu istinu nudi “Da Vincijev kod“. Bog ima zapravo dvije strane, mušku i žensku; Spoznaja dolazi prepoznavanjem vlastite dvospolnosti; Kršćanstvo nije samostalna religija, već se samo poslužilo poganskim simbolima.

Brown navodi i “znanstvene dokaze i autoritete” kako bi ojačao temelje ovom smionom napadu na kršćanstvo i kanoniziranu Bibliju. Njegov najvažniji izvor su Britanci Michael Beigent i Richard Leigh, koje čak ni svjetovni stručnjaci ne uzimaju zaozbiljno. U svojim apsurdnim tezama tvde da Isus nije umro na križu, već je bio oženjen Marijom Magdalenom, te ima potomke u Francuskoj. Uz to nailazimo na tvrdnju kako je Vatikan pokušao spriječiti objavljivanje Kumranskih spisa, jer se u njima navodi da je Isus bio sasvim običan čovjek. Kumranski spisi datiraju iz 2. stoljeća prije Krista, pohranjeni su u izraelskoj nadležnoj instituciji za čuvanje antikviteta, gdje su i danas.

Prema Brownu se također i u drugim rukopisima nalaze tajne informacije o Isusu, kao npr. spisima iz Nag Hammadija, zatim u Tominom i Filipovom evanđelju. Ti spisi zaista potiču iz ranokršćanskog razdoblja, ali prikazuju jednog drugog Isusa. To ne čudi jer je od samog početka kršćanstvo napadala tzv. sljedba gnostika, čiji se utjecaj lako prepoznaje po Tominom i Filipovom evanđelju. Apostol Pavao je, npr. u poslanici Kološanima, jasno napadao njihovo vjerovanje! Spisi iz Nag Hammadija nisu autentični izvori o Isusu jer su, između ostalog, napisani kasnije od evanđelja!

Dan Brown ne poznaje činjenice, što je prof. James Robinson, stručnjak i izdavač spisa iz Nag Hammadija, ovako opisao: “Dan Brown nema znanje o znanstvenoj strani moje struke. On je nalaze malo promijenio kako bi bili uzbudljiviji. Primjerice, on nalaze iz Nag Hammadija opisuje kao svitke iako je riječ o kodeksima, knjigama s pojedinim stranicama.

Trebalo bi se, dakle, vratiti Novome Zavjetu. Da Vincijev kod njegovu vjerodostojnost potkopava omiljenim argumentom: “izvorni su rukopisi naknadno izmijenjeni odnosno izabrani… Rimski je car Konstantin proveo temeljitu ‘čistku’ spisa…” U stvarnosti, današnji kanon ima svoje začetke u 200 godini, dakle 100 godina prije Konstantina. Osim toga Konstantin, koji je kršćanstvo ujedno proglasio državnom religijom, bio je jedan od ljudi koji su najviše poticali biblijsku predaju. Osobno je naručio izradu 50 Biblija koje je podijelio diljem carstva.

Vrhunac svega je uključivanje Da Vincijeve “Posljednje večere” kao ključnog dokaza u prilog svojoj teoriji. Na slici se nalaze šifrirane poruke o “Majci Božici“. Stručnjak za Da Vincijeva djela, prof. Frank Zöllner, je to ovako komentirao: “Glupost!

Dakle, nećemo naći istinu u “Da Vincijevom kodu“. Naći ćemo prije izmijenjenu znanost, ideološku propagandu za New Age i ezoteriku. Uspjeh ove knjige je dokaz za ostvarenje biblijskog proročanstva:


Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi, po vlastitim požudama, nagomilati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.” (2.Timoteju 4,3-4).

Jedini i apsolutno pouzdani izvor o Bogu jest i ostaje 66 knjiga Novog i Starog zavjeta.

0 Comments

    • Roko

      Pozdrav Nikola.
      Pitanje da li Biblija ima 66 ili 73 knjige nije pitanje Novog nego isključivo Starog Zavjeta. Židovi kojima je Stari Zavjet prvenstveno navješten prepoznavali su 39 starozavjetnih knjiga kao Bogom nadahnutima. 7 knjiga, koje je Katolička Biblija u 16. st. konačno normativno uključila u svoj kanon kao odgovor na protestantske izazove o čistilištu, židovi su smatrali pobožnom literaturom ali ne i nadahnutom kao onih 39.
      Nešto slično kao kada danas kršćani pišu religioznu literaturu; smatramo je dobrom ali ne u istom rangu sa Biblijom. Najveći katolički filolog Sv.Jeronim (autor biblijskog prijevoda Vulgate – najznačajnijeg katoličkog prijevoda) je u 4. i 5. st snažno inzistirao da seovih 7 knjiga ne izjedačuje sa 39 nadahnutih jer i sami autori tih knjiga tvrde da su podložni greškama i da ne govore proročki u Božje ime. Tako da se Protestanti i Židovi slažu oko Starog Zavjeta, dok je kanon Novog Zavjeta jednoznačan za sve kršćane.

      Roko

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *