Što je pogrešno u predbračnom seksu?

Kako se uopće može postaviti takvo pitanje? Pa živimo u 21. stoljeću! Takvo pitanje je skroz naskroz staromodno i nitko ga danas više ne postavlja! Možda tako razmišljaš o ovome pitanju. No želio bih ti postaviti sljedeće pitanje: što je uopće pogrešno? Ili drukčije rečeno: imaš li moralno mjerilo na koje se oslanjaš pri svojim odlukama? Ili živiš prema motu: «Ispravno je ono pri čemu se dobro osjećam!» Onda je moral za tebe sasvim osobna stvar. Ili govoriš: «Ispravno je ono što društvo preporučuje kao dobro!» Onda je moral za tebe društvena tvorevina i živiš po pravilima koja su upravo u modi.
Za mene kao kršćanina moral nije osobna stvar, jer ono što meni daje dobar osjećaj možda tebi zadaje bol. I društvo je s moga gledišta loše mjerilo. Jer mnoga su društva odobravala stvari koje su nam danas duboko odbojne, zar ne? Kada kažem: vjerujem da je seks najbolje držati u granicama braka, ne govorim to da bih drugim ljudima ograničavao slobodu, osuđivao ih ili im kvario zabavu. Ustrajem na tome jer vjerujem u moralnog zakonodavca koji, kao stvoritelj, zna što je za nas najbolje. Za kršćanina etika i moral dolaze s više razine od pojedinca ili društva.
No zašto se to pitanje uvijek ponovno pojavljuje? Ima, konačno, i mnogih drugih pitanja u kršćanskoj vjeri. Zanimljivo, izgleda da se mnogi upravo na temelju toga pitanja odlučuju za ili protiv Boga. Ateistički pisac Aldous Huxley npr. nije tajio da je upravo zbog toga odlučio vjerovati u bezumni univerzum bez apsolutnih moralnih mjerila, jer je na taj način mogao neograničeno uživati u seksualnoj slobodi. Naravno, ne misle svi tako radikalno kao Huxley. Za neke je ljude to ozbiljno životno pitanje, npr: «Moram li prestati spavati sa svojim prijateljem/prijateljicom ako postanem kršćanin?»
To pitanje možemo i ovako preformulirati: «Ako postanem kršćanin, moram li se odreći onoga što me čini sretnim?» Ako je to istinsko pitanje, onda se ono okreće oko toga što je istinska sreća. Isus u Evanđeljima mnogo govori o istinskom životu. Propovijed na gori obećava npr. sreću i blagoslov onima koji se drže tih pravila. No to ne znači da će kršćanin automatski biti uvijek sretan i veseo. Tu se radi o dubokom odnosu s Bogom, koji prolazi i kroz teškoće. On obećava da će biti tu u najtežim trenucima.
A možda se to pitanje postavlja i iz neke sasvim druge perspektive. Možda misliš da kršćanstvo ima krut stav prema seksu. Može zvučati iznenađujuće, ali Biblija ima izrazito pozitivan stav prema seksu. Od početka se na seks gleda kao dar Božji. U Starom zavjetu se jedna cijela knjiga bavi ljepotom i uživanjem u seksu. U prvim poglavljima Knjige postanka postavljen je temelj judeo-kršćanskog razumijevanja seksualnosti. Bog je stvorio muškarca i ženu i namijenio im doživotnu ljubavnu vezu. Taj je okvir postavio za seks. To je i osnova za razumijevanje Isusovih izjava o seksu. Bog je stvorio muškarca i ženu na svoju sliku. Oboje su jednako ljudi, unatoč tjelesnim razlikama. Kada se sjedine, to je izraz jednote i različitosti. «Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo» (Post 2,24). Biti «jedno tijelo» je dakle Božja ideja o seksu. Kroz spolni odnos dolazi do izražaja nova razina bliskosti. U Novom zavjetu i Isus i Pavao govore o toj ljepoti i ljubavi u kontekstu monogamnog braka.
Što je dakle pogrešno u predbračnom seksu? Odgovor možemo dati iz perspektive ljepote seksualnosti. Bog daje okvir da bi zaštitio taj vrijedan dar. Stvoritelj zna što je najbolje, jer to je njegov izum.