Pobaciti ili ne?

Pobaciti ili ne?

„…jer su vidjeli da je djetešce krasno“ – Poslanica Hebrejima 11,23
Dijete može biti tako lijepo! Tek što ga vidimo, ne možemo više odvratiti pogled od njega. Veseo dječji osmjeh raduje nas u srcu, velike oči i dražesna lišca tako su slatka … Ali ne prepoznaju svi ljepotu djeteta: jer godišnje se n. pr. samo u Njemačkoj pobaci gotovo 125,000 nerođene djece – od 1996. više od jednog milijuna!
"Da, ali … ", vičeš, "nije ljudski, očekivati od silovane ili zlostavljane žene da će roditi dijete začeto na takav način!" No je li stvarno u tome problem? Pogledaj brojke: takozvana "kriminološka indikacija" – zakonska dozvola za prekid takve trudnoće  – skoro se nigdje ne pojavljuje: od 128,030 pobačene djece u 2003. godini bilo ih je 26; to je 0,02%!
Daleko najveći postotak pobačaja ne izvodi se iz medicinskih (radi zaštite majčina života) ili kriminoloških razloga: 2003. godine pobačeno je 124,583 nerođene djece nakon "savjetovanja" s liječnicima – to znači: zato što su roditelji tako željeli!
Ima teških životnih prilika: nezaposlenost i strah od budućnosti mogu nam oduzeti hrabrost da rodimo dijete. Postoji priča u Bibliji o mladom paru koji se isto tako našao u ekstremno teškom položaju. Ona se nalazi u Knjizi izlaska: Izraelićani su u to doba bili sužnji i služili kao robovi u Egiptu. Njihova je zadaća bila sagraditi gradove-skladišta. Zahtjevi su bili veliki, morali su ekstremno mnogo i teško raditi. Visoki zahtjevi faraona imali su za cilj i spriječiti preveliko množenje izraelskog naroda. Faraon se bojao pobune naroda, ako samo postane dovoljno velik. No njegov se plan nije ostvario: narod se usprkos svemu množio. Faraon je onda došao na zamisao da poubija svu izraelsku mušku novorođenčad. Upravo u toj situaciji jedan je mladi židovski par dobio sina – njegovo je ime bilo Mojsije. Što su trebali učiniti? Prema faraonovu zakonu, morali su predati dijete da ga ubiju. U Poslanici Hebrejima piše što se dogodilo:
"Vjerom su Mojsija tek što se rodio skrivali tri mjeseca njegovi roditelji, jer su vidjeli da je djetešce krasno i nisu se bojali kraljeve naredbe." (Hebrejima 11,23).
Tim je ljudima bilo teško, bili su robovi i moglo ih je koštati života ako ne daju da im ubiju dijete. Ali oni to nisu učinili! Pogledali su dijete i vidjeli "da je krasno", skrivali ga. Jedan pogled na dijete trebao bi biti dovoljan da shvatimo: život je lijep! Bog je svakoga od nas stvorio posebnim – nijedan čovjek nije poput drugoga, čak se i jednojajčani blizanci razlikuju po naravi. Opremljeni smo jedinstvenim osjećajima, željama i darovima. Bog ljubi svakog pojedinca. Stoga je svaki čovjek lijep i beskrajno vrijedan.
Naravno, i čovjek s invaliditetom. Često smo i sami čuli za invalide koji svoj život smatraju apsolutno vrijednim življenja.
Mojsijevi roditelji su to shvaćali. Vjerovali su u Boga, čuvara i zaštitnika života. Uzdali su se u to da će se On pobrinuti za novorođenčad ako se budu pokoravali Božjem zakonu: Ne ubij!
I zato se nisu bojali posljedica faraonova zakona: jer što nam može čovjek? "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?" (Rimljanima 8,31).
Ako si trudna i razmišljaš o pobačaju: ne čini to! Uzmi si vremena i pogledaj dijete; vidjet ćeš da je lijepo. Bog će podariti život. Ako se bojiš da nećeš uspjeti u majčinskoj ulozi, obrati se Isusu! On je stvarni Bog, koji će ti pomoći ako se pouzdaš u njega.
Ako si već pobacila i muči te osjećaj krivnje, obrati se Isusu! On će ti oprostiti grijeh, jer On je " bio predan za opačine naše i uskrišen radi našega opravdanja" (Rimljanima 4,25).

Izvor: www.ak-lebensrecht.de

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *