Istina u svijetu punom laži i iluzija

Godina 1989. smatra se konačnom prekretnicom. Moć Sovjetskog Saveza se slomila. Berlinski zid, simbol hladnog rata, je pao, a oduševljene su mase slavile početak novoga doba. Zasigurno svatko ima vlastite slike i sjećanja što ih povezuje s tim događajem. Na vidjelo je izašlo dugogodišnje tlačenje i propaganda. Borci za ljudska prava u socijalističkim zemljama doživjeli su pobjedu istine nad lažljivim sustavom. Za Vaclava Havela, češkoga filozofa i predvodnika baršunaste revolucije u prvom je planu bila vrijednost istine. Bio je uvjeren da će istina preživjeti. Sličan je motiv gonio i Aleksandra Solženjicina. U svojem govoru za primanja Nobelove nagrade rekao je: "Riječ istine teži više od cijeloga svijeta." Taj mu je stav pomogao da otvoreno napada KGB-ovu cenzuru i izdrži državni teror. Za Solženjicina, Havela i druge kritičare režima postojale su samo dvije mogućnosti: oružani otpor – bez izgleda protiv moći Sovjerstkog Saveza osigurane atomskim oružjem – ili ustrajanje u vjeri da će istina preživjeti unatoč propagandi, lažima i teroru. Činilo se nezamislivim, ali taj se put pokazao uspješnim, na kraju su bili pobjednici.

Užasi koji su se događali u komunističkim zemljama i hrabar otpor mnogih ljudi posljednjih su godina još detaljnije obrađeni. No danas, skoro 20 godina poslije tih događaja, čini se da je Zapad zaboravio vrijednost istine i stvorio svijet u kojemu se istina više ne cijeni. U kinima, u romanima i drugim područjima pop-kulture, ali i u akademskom svijetu, već dugo vlada postmoderna. Istina, kao nešto apsolutno i objektivno, u njoj nema više mjesta. Sve se može proizvoljno tumačiti, ili je društvena konstrukcija, koja služi potlačivanju lakovjernih ljudi. To se može ilustrirati na primjeru linijskih sudaca:

"Zaleđe je ili nije, i sudim kako je."

"Ne!" kaže drugi sudac. "To je arogantno. Zaleđe je ili nije, i sudim kako ga vidim."

Treći kaže na to: "Ni to nije bolje. Zašto se svađati? Budimo realistični. Zaleđe je ili nije, ali nema ga dok ga ne dosudim."

Prvi sudac ima tradicionalnu predodžbu o istini, drugi umjereno relativističku, a treći radikalno relativističku ili postmodernu da čovjek ne može spoznati istinu nego je sam stvara. Pitanje više ne glasi: "Je li to istina?", već "Čija je to istina?". Sve kulture su jednake i može postojati više sudova. Jer pritom se postavljaju vlastiti moralni standardi. Sažeto: istina je mrtva, a znanje je još samo moć. Govori nam se da istinu treba samo pobliže istražiti i uvidjet ćemo kako nas moćni tlače svojim stavovima o vjeri, ulozi spolova i spolnoj orijentaciji. Tko na to drukčije gleda je naivan, reakcionaran ili netolerantan.
No slučaj je upravo suprotan. Istina nije sredstvo tlačenja, nego jedna od najvećih vrednota što postoje, bez koje ne možemo komunicirati niti shvatiti stvarnost i živjeti u njoj. Isusove riječi: "Spoznat ćete istinu i ona će vas osloboditi", koje je obećao onima koji u njega vjeruju, za naše su doba manipulacija putem medija, poluistina i pretjerivanja aktualnije nego ikada. Istina je sloboda. Dosljedno težiti istini, živjeti istinu i govoriti istinu je sve samo ne jednostavno. No dozvolimo da nas potakne Solženjicin, koji je u svojem govoru pred odborom za Nobelovu nagradu rekao: "Neka laž dođe na svijet, neka vlada njime, ali ne po meni."

Misli uzete iz:

Guinness, Os: Time for Truth. Living Free In a World of Lies, Hype, & Spin, Grand Rapids, MI 2000.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *