Nada za Haiti – nada za svijet

Svaki će živući Haićanin čitav svoj život točno znati gdje se nalazio 12. siječnja 2010. godine u 16:53:09 sati po lokalnom vremenu, jer je tada zapadni dio otoka Hispaniola u Karipskome moru zadesio potres momentne magnitude 7.0. Ovaj potres, i popratni niz od četrnaest manjih potresa, devastirao je Haiti koji je i prije toga, po zapadnjačkim mjerilima, bio proglašen neuspjelom državom, ogrezlom u siromaštvu i korupciji. Točan broj žrtava potresa još se ne zna; kako zbog pomanjkanja minimalne organizacije potrebne da se sažmu svi podaci, tako i zbog opasnosti da mnogi koji su preživjeli prirodnu katastrofu neće preživjeti onu društvenu. Trenutno se broj stradalih u širokom luku zaokružuje na 150.000, iako i ta brojka još može drastično porasti, dok je bez domova i opskrbe lijekovima, hranom te vodom ostalo oko 3 milijuna ljudi.  

Kako da se čovjek nosi s ovim podacima i što da učini? Kako „provući“ kroz dušu spoznaju o neizbrojivoj dječici koja su nestala u kataklizmičkoj strahoti? Kako shvatiti bezbrojnu djecu koja su u trenutku postala siročad i već sada bivaju vrebana od strane trgovaca ljudima koji u devastiranoj državi bez mnogo muke mogu „srediti“ ilegalna posvojenja? To čovjek ne može jer ostaje paraliziran pokušajem procesuiranja ovakve tragedije ili ju nesvjesno trivijalizira dok se strahota otupljuje u sterilnim statistikama. Prirodan ljudski refleks prije svega je potraga za elementarnim smislom katastrofe koji će izbjeći duhovnu paralizu očaja a da pri tom ne upadne u „utjehu“ statistike koja svojom hladnom objektivnošću očaju otupljuje zube. Ne treba posebno isticati da optuživanje Boga ili donošenje zaključaka o Njegovom nepostojanju također spada pod kategoriju samo-paralize i predavanje besplodnom očaju koji proizvodi odustajanje od pomoći Haitiju te time zapravo povećava razmjere katastrofe. Onaj tko očajava i/ili proklinje Boga beskoristan je Haitiju i diskvalificiran iz dobrote humanitrane reakcije svijeta.

Deset dana nakon potresa pod inicijativom glumca Georgea Clooneya i pjevača Wyclefa Jeana, i samog rođenog na Haitiju, organiziran je tzv. tele-ton (telefonsko doniranje tijekom nastupa glazbenih i filmskih zvijezda, koje reprezentativno zaprimaju uglednici iz svih sfera javnog života). Tele-ton se odvijao u Los Angelesu i New Yorku uz terensko javljanje iz glavnog (i najteže pogođenog) grada Haitia Port-au-Princea, a globalno su ga prenosile sve velike televizijske kuće. Događaj je okupio glazbenu, filmsku, političku i gospodarsku elitu zapadne civilizacije i fondacijski je povezan s nekoliko ključnih humanitarnih organizacija koje rade na Haitiju. Naslov je ovog događaja: „Nada za Haiti“.

Zvijezde koje smo navikli gledati na sceni kako bivaju većima od života, sada su u čestitosti i, po vlastitim iskazima, u poniznosti nastupali bez glamura i samoisticanja uz na brzinu sklepane glazbene pratnje i aranžmane koji su daleko ispod njihovog uobičajenog standarda. Izbor pjesama dade naslutiti kako su zvijezde prekapale svoje repertoare ne bi li izvodile pjesme koje se obraćaju Bogu i hrane nadu, a ukoliko nisu imali takvih pjesama, birali su tuđe koje to jesu. Internetski najskidanija pjesma s tog događaja, koju je njujorški časopis „Vulture Blog“ poglasio obilježavajućom za ovaj tele-ton,  bila je obrada Justina Timberlakea pjesme „Hallelluyah“ – slava Gospodinu! Tekst pjesme, u izvorniku Leonarda Choena, otvoren je raznim interpretacijama, no u kontekstu „Nade za Haiti“ imala je značenje molitve Bogu i nade da smrt i očaj neće pobijediti život i nadu. MTV-jev izvjestitelj iz Los Angelesa Sway Calloway u nekoliko je navrata istaknuo kako je atmosfera „kao u crkvi“. Glumci su iznosili individualne priče Haićana; ne one tragične koje daju zamah očaju, već one koje imaju male trijumfe u velikoj tragediji. PR tele-tona „Nada za Haiti“ objavio je da su komercijalne korporacije donirale neovisno od individualnih poziva i da ta svota u trenutku pisanja ovog članka još nije zbrojena. U isto vrijeme i televizijske kuće koje međusobno stoje u svjetonazorskom sukobu (npr. Fox News i CNN), u logističkoj podršci u tele-tonu „Nada za Haiti“ našle su zajedničku platformu i temu koju zajednički predstavljaju svom podjeljenom gledateljstvu. Svoje pojavljivanje imao je i bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton koji je svoju privatnu humanitarnu donaciju, pod inicijativom sadašnjeg predsjednika Baracka Obame, spojio s fondacijom svojeg bivšeg političkog konkurenta Georga Busha ml. „Nada za Haiti“ potakla je ostvarenje ujedinjenog fronta raznovrsnih političkih ideologija. Na isti dan održavanja „Nade za Haiti“, Opća skupština UN-a usvojila je rezoluciju kojom će svoje 192 članice trajno upućivati na financijski i strateški doprinos saniranju i razvoju pogođenog Haitija; a na sam dan održavanja tele-tona, od međunarodne je zajednice UN-ov fond  primio 3/5 traženog iznosa u rekordnom roku. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon rekao je da se rijetko viđa takva solidarnost i promptnost međunarodne zajednice u trenutku ovakvih katastrofa. Katastrofa Haitija, barem na čas, ujedinila je sve civilizacijske poluge moći Zapada (i zapadno induciranih globalnih organizacija kao što je to UN) i „primorala“ da se nadaju protiv svake nade.

 

Ovaj pregled nije nekritičko zanošenje; tragedija Haitija i njene posljedice puno su veće od međunarodne pomoći i angažmana. Po nekim pretpostavkama Haitiju će biti potrebno 5-10 godina sustavne pomoći da obnovi državnu infrastukturu, a i ta pomoć ne može jamčiti da će nakon hipotetičkog oporavka nestati problemi zbog kojih je Haiti bio „neuspjela država“ i prije potresa. Jedna od vizija koja utjelovljuje „Nadu za Haiti“ jest ne samo sanacija katastrofe već i izgradnja boljeg i uspješnijeg Haitija; no danas postoji humanitarni zanos za pomoć Haitiju i svi se uključuju u nj, hoće li taj zanos dostajati i za godinu, dvije, sedam..? Volio bih vjerovati da hoće, no to bi bio presedan takvog globalnog sklada i solidarnosti koji je de facto zamisliv jedino o času dolaska Božjeg kraljevstva. No nešto drugo je ovdje važno; potres na Haitiju je isprovocirao globalnu nadu – odakle je takva nada u zapadnom svijetu, na što ona ukazuje i hoće li nas razočarati ako joj se predamo kako za Haiti tako i za svijet?

Biblija svjedoči kako je Isus Krist traume svijeta – kako one izazvane ljudskom rukom, tako i one izazvane prirodom – tumačio kao „znakove“ koji epizodično oponašaju veliku sudbinu svijeta (Luka 21,9-11) te ih nazivao „trudovima“ po kojima se rađa nešto novo (Matej 24,8 – prijevod B.Duda/J.Fućak). Ta velika sudbina svijeta zapravo nasljeđuje sudbinu svog Spasitelja Isusa Krista koji je prošao tragičnu smrt na križu da bi potom uskrsnuo treći dan u novom, uskrslom životu. Zapadna civilizacija već odavno nije kršćanska, ali u njenim počelima shvaćanja vrijednosti života i okrutnosti smrti spava ova velika pripovijest Kristovog spasenja putem smrti i usksrnuća. Zapad ignorira strahotu smrti tako dugo dok mu tragedija poput ove haićanske ne natjera smrt u grlo. Tada se iz dubine civilizacijskog potiskivanja budi evanđelje uskrsnuća i nade te Zapad počinje, makar nakratko, živjeti tu svoju nadu u međunarodnoj solidarnosti i, za početak, sramežljivim zazivima Boga. Apostol je Pavao evanđeosku povezanost čovjeka i prirode (koju on naziva stvorenjem budući da svoje postojanje priroda duguje Bogu) u zajedničkoj sudbini opisao ovako:

 

„Ta cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje ovo objavljivanje sinova Božjih – stvorenje naime bijaše podvrgnuto ispraznosti … u nadi da će se i ono samo osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave Božje djece. Uistinu znamo da sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad. No ne samo ona već i mi koji imamo prve plodove Duha, sami u sebi uzdišemo ustrajno iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela. Nadom smo naime spašeni.“ (Rimljanima 8,19-23)   

 

Tragedija Haitija može se sagledati kroz perspektivu biblijske nade, a humanitarna reakcija zapadnoga svijeta to (ne)svjesno i čini kada tragediju Haitija vidi u apokaliptičkom scenariju (Wycleaf Jean je volontirajući na ulicama Port-au-Princea izvjestio svijet: „Ovo je apokalipsa!“) koji naznačuje mogućnost da po obnovi Haiti bude bolji nego što je ikada bio. Haiti kao da prolazi porođajne muke po kojima se nanovo rađa. To je jedna epizoda velike priče svijeta i čovječanstva koju ostvaruje Kristova smrt i uskrsnuće. Apokaliptička biblijska knjiga Otkrivenja, metaforički prikazuje povijesni proces trudova svijeta do kulminacije kada se rađa novo stvorenje silaskom Božjeg kraljevstva – Kristovim povratkom na zemlju. Ovo je iskazano u slici silaska „Nebeskog Jeruzalema“ čija prisutnost donosi nadom iščekivano „otkupljenje tijela“ čitavog svijeta (Otkrivenje 21). To je svijet u kojem je Božja volja ostvarena „kako na nebu tako i na zemlji“; svijet u kojem prorok Izaija kaže da će narodi oružje prekovati u plugove (parola na zidu Opće skupštine UN-a), da će se dijete igrati sa zmijom bez straha i opasnosti, gdje će vuk prebivati s janjetom, a čitava zemlja biti ispunjena Božjom slavom (Izaija 11). U toj se točki horizont nade za Haiti spaja s horizontom nade za svijet. Ne radi se o tome da nada za Haiti mora biti opravdana realnim izgledima za ispunjenje svega što Zapad u svojoj kršćanskoj podsvijesti želi za tu izmučenu zemlju, već o tome da je ta nada dio velike sudbine svijeta koju jamči i ostvaruje sam Bog. Potpora Haitiju znači suradnju s novim stvorenjem koje se rađa i koje će o Kristovom povratku opravdati svaku (naivnu?) nadu i oploditi svaki napor za obnovu razrušenog i uništenog; cinizam i očajanje pripada onome što umire i prolazi. Borba za razrušen Haiti osvježava našu vjeru da po Kristu nakon tragedije smrti dolazi trijumf života i daje joj opipljiv sadržaj. Zato je u vrlo doslovnom smislu nada za Haiti nada za čitav svijet.   

 

 

Roko Kerovec     

  

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *