Vuk u koži tolerancije

Religijski pluralizam je danas IN. Onaj koji vjeruje da postoji samo jedan put do boga, taj se smatra arogantnim i drskim. Mnogi naši prijatelji vjeruju upravo suprotno, naime, da mnogi putevi vode do boga. Religijski pluralizam isto tako. Oni ne misle da je religijski pluralizam samo korektniji i ljubazniji nego i bez zabluda, smjeran i prije svega tolerantniji. Ali da li je to stvarno tako?

Što religije uče o bogu?

Predodžba da sve religije vode k istome bogu u velikoj je mjeri ovisna o tome što mnoge religije misle o bogu. Problem je kod toga upravo to da sve vrlo različito razmišljaju i uče o bogu. Postoje vrlo velika neslaganja s obzirom na božju prirodu. Npr. u budizmu nema nikakvog boga. Islam govori o jednom neosobnom monoteističkom bogu Alahu. Kuran tvrdi da bog, doduše, otkriva svoju volju ali nikad svoju osobu. Kršćanstvo uči o osobnom Bogu u kojem su tri osobe Otac-Sin-Duh Sveti istovremeno u međusobnom odnosu, o Bogu koji se može spoznati i iskusiti. Hinduizam, pak, u ovom smislu nema ograničenja i zahvaća široko od politeizma do ateizma. Kod njega nema jasne teologije.

Sažeto bi se moglo reći da religije gledaju na pojam boga iz vrlo različitih perspektiva. Kad je tomu tako, onda je u svakom slučaju nedovoljno jasno reći da sve religije vode k istome bogu jer su njihovi pogledi suviše različiti da bi mogli potvrditi ovu izjavu.  Religijski pluralizam proturiječi svakoj dogmi svih religija.

Je li religijski pluralizam ponizniji?

Usprkos tome ima obrazovanih ljudi koji tvrde da je drsko i uvredljivo kad kršćani postavljaju zahtjev za apsolutnom istinom. Odgovor je da oni vjeruju da je  to čin poniznosti i ljubavi. Često ih se čuje kako govore: „Tko sam ja da smijem nekoga osuđivati? Tko sam ja da smijem nekome reći što da čini ili da pusti?“ Međutim, ovdje treba stvari jasno razlikovati. Kršćanin nikada ne smije arogantno nastupati i nadmeno braniti svoju vjeru. Zbog takvih se kršćana trebamo ispričati. Nikad nije ispravno postupati tako da prema drugima iskazujemo drskost. To je u suprotnosti s Isusovim učenjem.

Treba ipak reći da i sama tvrdnja kako je religijski pluralizam jedina prava vjera ili jedina prihvatljiva istina počiva na određenoj aroganciji. Čovjek čija se razmišljanja kreću u pravcu religijskog pluralizma ne može očekivati da svi moraju vjerovati kako postoji više puteva do boga. Ako je on istinski ponizan, mora isto tako biti spreman prihvatiti onoga koji vjeruje da postoji samo jedan put do boga.

Je li religijski pluralizam uistinu tolerantan?

Kao što je već naznačeno i sam religijski pluralizam počiva na jednoj izjavi vjere: „Vjerujem da sve religije nekako vode do boga.“ Ako se to postavi na razinu općenitog  zahtjeva, tada svaka tolerancija pada u vodu.

Mi kršćani trebali bismo se prema svim ljudima odnositi tako da vodimo računa o njihovom dostojanstvu, posebno kad se radi o njihovim vjerskim uvjerenjima. Naravno, trebalo bi se moći kritički osvrnuti na religijska uvjerenja, ali bi to trebalo činiti sa što je više moguće ljubavi i prihvaćanja. Nedostatak ljubavi kod kršćana zasigurno je najčešći razlog što je mnogim ljudima Evanđelje Isusa Krista još uvijek strano. Religijsku kritiku treba uvijek iznositi mudro i dostojanstveno.

Osim toga je izjava da sve religije vode do nekog boga sve drugo samo ne tolerantna. Time se svim vjernicima podjednako, bili oni kršćani, muslimani ili Židovi, kaže da imaju kriva uvjerenja i predodžbu o bogu (vidi točku 1.). Kaže im se da njihove razlike nikoga ne zanimaju, već da one pripadaju periferiji stvari. Je li to stvarno baš tako tolerantno i nevarljivo?

Put, Istina i Život

Sada bih htio ukazati na još tri puta zbog kojih kršćanstvo može biti ponizno, bez zabluda i tolerantno u riječima samog Isusa:  „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Ivan 14,6)

Isus je najprije Put. Što to znači? Da je Put to ne znači da je On onaj koji je za nas stvorio put da bi njime mogli koračati. Mi to nikad ne možemo, nikad ne možemo biti dovoljno duhovni u moralnom i socijalnom smislu. Na Boga nikad ne možemo utjecati jer ne idemo mi putem, već je On taj put. Samo preko Njega dolazimo Bogu, ne sami po sebi. Zato je morao doći na ovu zemlju i izbaviti nas. Imamo Izbavitelja koji je za nas put prema Bogu. Sukladno tome Krist mora i smije to izjaviti, a da pritom ne bude arogantan. Nije On o kome ovisi nego Bog. Mi se stavljamo na raspolaganje i slijedimo i ništa više. On je ušao u naše grijehe, našu pobunu i naše nedostatke, sve to uzeo na svoja ramena i ponio na križ. Sami to ne bismo bili mogli.

Drugo, Isus je Istina. Što to znači? U Ivanovom evanđelju 1 rečeno nam je da je Bog postao tijelo i da je bio pun milosti i istine. Istina je da je Isus Božji Sin i znati upravo to, znači biti prosvijetljen. Kršćanstvo je jedina religija koja uči da je Bog došao k nama i da je postao čovjek. U svim drugim religijama čovjek mora vršiti djela da bi došao do boga. Istina je da je sam BOG umro za nas, a to je sve drugo osim arogancija.

Na kraju Isus je i Život. Ne samo da je On došao k nama, nego je dozvolio da ga usmrtimo, tako je sam ušao u smrt i nadvladao ju. Dao je život i još nam ga danas daje. Ova nada u život trebala bi nas kršćane činiti uvjerljivo tolerantnima. Njegov život i nada daju nam priliku da i drugima govorimo o Njemu u krotkosti i ljubavi. Njegova doživljena Istina je za nas put da drugima pokažemo da je On pravedan. Njegova je osoba najuvjerljivija. Treba samo biti s Njime !

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *